Jedan od najčešćih prigovora FairCoin-u, koji će se neizbježno čuti, je taj da radikali ne bi trebali imati sa novcem ništa, na bilo koji način. Ovakav argument ima površnu privlačnost, ali neizbježno proizlazi da takva apstraktna negacija samu sebe poriče sa svojom sopstvenom nerealnošću: kao što uočavamo, u današnjem svijetu svi su primorani da koriste Eura za svaku značajniju transakciju - ovo je najlakši način da se pobije takva dramatična tvrdnja, pokazujući da u postojećem monokulturalnom sistemu nedostaje kapacitet da se vremenom suoči sa nizom promjena, koje se ne uklapaju u jednostavnu i trenutnu "ili-ili" šemu. Drugi način, da se prouči ova kritika, je da se pogleda historijska pozadina i opovrgne na taj način.
Stoga u takvoj kritici postoji presumpcija vječno važne istine, a to je, šta radikalizam znači ili implicira. Suprotno tome, prvi utopijski socijalisti, kao što su Owen i St. Simon, su neposredno brinuli oko ustanovljavanja kolektivnih alata i oblikovanja novog društva u ekonomskim kooperativama; jedna od primarnih briga Proudhona je bila uspostavljanje pravedne banke koja će omougućiti lakšu cirkulaciju kredita za osiromašene radnike i farmere. Ovo je daleko od zastarjelih ideja; ustvari, one su osigurale materijalnu bazu za ono što je kasnije postalo poznato kao "radnički" pokret, koji je uvijek imao jaku komponentu kooperativa i stvaranje ekonomskih alternativa preovlađujućem sistemu.
Ovo se uočava i u historijji Španske revolucije iz 1936. godine, gdje nije bilo jasne distinkcije između kooperativa i političkog učinka da se stvori novi i pravedniji svijet. Tako da iz kratkog razmatranja historije vidimo, da takva razlika pretpostavljena ovom visokom dualističkom kritikom, nije stvarno postojala u veličanstvenim trenucima revolta u prošlosti. Na idućem nivou moglo bi se historijski analizirati utemeljenost takve kritike, predložiti apstrakciju i odvajanje sredstava i ciljeva, težnji i potrebnih alata da se ispune takve težnje, koje su u biti proizvod našeg postmodernog društva, u kojem postoji čisto disfunkcionalno, korumpirano i službeno finansirano društvo, te je široko rasprostranjena težnja za promjenom i zbog toga nedostaje jasnih prijedloga i programa za promjenu svijeta, a sve to radi propasti prošlih modela radikalne društvene promjene, ukorijenjenih samim tim u koncepcijama države.
Ovo se općenito odnosi na mučno pitanje kako promijeniti današnji svijet: ali oni iz prošlosti bili su uvjereni da će to biti dugotrajan projekat, i neko bi rekao, postepenog kakraktera, u kombinaciji sa trenucima ekstremnog napredovanja; drugim riječima, razvoj bi mogao biti opisan terminom "precizna ravnoteža". Ovo bi značilo neophodne kompromise sa stvarnim svijetom, ipak takvog određenja da takvi kompromisi budu djelimičan korak u mijenjanju svijeta, a biće tu i niz koraka, nijedan od njih potpunog karaktera ali napravljenih na pravilan način i u pravom smjeru, koji će najzad voditi obimnijem obliku društvenog napretka.